Podjeli

Giardini

U drugoj polovici 19. stoljeća na području ispod starog Kaštela uređena je parkovna površina. Sagrađene su staze, uređene gredice s cvijećem, zasijana trava, zasađena stabla. Površina je poslije prenamijenjena u tržnicu. Tako je početkom 20. stoljeća posađeno stotinjak stabala koprivića u četiri reda, koja i dan-danas pružaju hlad pulskim stanovnicima i putnicima-namjernicima. Na staroj se fotografiji vidi da su posađena stabla bila propisno uzgojena u nekom od tadašnjih rasadnika, s dobro razvijenom krošnjom i ravnim deblom. Sve su sadnice bile istog habitusa. Neke od njih nisu odoljele zubu vremena, pa ih je danas ostalo osamdesetak, ali su ipak najvrjednija zelena oaza u srcu grada. Stabla su nijemi svjedok izmjene vlasti, kulture i generacija Puljana. Danas njihova visina doseže dvadesetak metara.

S prostranog šetališta stubama se išlo u zgradu Gradskoga muzeja, a one su ujedno bile komunikacija grada, proširenoga izvan gradskih zidina, sa starom jezgrom Kaštela. Budući da je Pula u doba Austro-Ugarske imala tramvajsku komunikaciju s jednog kraja grada na drugi, jedna od gradskih linija vodila je pokraj Giardina.

Uz cestu i duž šetališta bili su lampioni ulične rasvjete koji su davali romantični ugođaj. Istočno od Giardina nalazi se rimski spomenik Slavoluk Sergijevaca, jedan od ciljeva pri turističkom razgledanju grada, koji je razlog velike pješačke frekvencije preko Giardina. U debelom hladu stabala ugostitelji su proširili svoje lokale tako da se tu može popiti napitak uživajući u šumu sitnih listića.
Tijekom cijeloga svojeg postojanja Giardini su bili mjesto sastajanja i okupljanja u povodu raznih manifestacija i skupova. Već u prvoj polovici 20. stoljeća ovdje su održavane izložbe knjiga i prigodne prodaje. S tim se običajima nastavilo i poslije, pa se tu odvijaju projekcije filmova, koncerti i ostala društvena događanja. Tako je Korzo, kako se šetalište naziva nakon rata, postao i ostao glavno društveno okupljalište. Na fotografiji s početka 20. stoljeća još se vidi zeleni pojas između drvoreda i gornje prometnice, koji je bio jedini ostatak nekadašnjih vrtova. Taj je pojas znatno smanjen tijekom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. Nakon rata pronađeni su ostaci gradskih zidina, koje su poslije i obnovljene. Godine 1995. u arheološkim su iskapanjima oko Slavoluka Sergijevaca nestali i zadnji ostaci zelenila. Tako je srušena i prekrasna crnika posađena početkom stoljeća, kao i slobodna živica od gorke naranče (Poncirus trifoliatus), jedina takve vrste u gradu. Danas Giardine od starih gradskih zidina Kaštela, osim kanala, odvaja i živica od vatrenog trna (Pyracantha coccinea).